Forum
Novosti: » Pitanje postojanja povezanosti i efektivnosti između sugestivnosti terapeuta i sugestibilnosti klijenata, sa jedne, i psihoterapijskog tretmana i učenja rukje sa druge strane
Ovo je veoma bitno da spomenem, jer vidimo u međusobnom odnosu izmjeđu liječnika i izvjesne osobe pri psihoterapijskom tretmanu i učenju rukje kako nastaje određeni fluid, transfer psihičke povratne sprege, u kojem se emituju izvjesna priznanja, oblasti i stanja, a koja su obično potisnuta i skrivena, od svjesne razine funkcionisanja same ličnosti. Zato je veoma važno dati do znanja klijentima o postojanju visoko profesionalne etike i poštovanje diskrecije ličnosne intimnosti, što još više ulijeva povjerenje kod njih za njihovo prepuštanje i priznanje.Pravilno razumjevanje znakova i simbola iz klijentovog sna ili govora, može i najčešće znači pronalaženje izlaza iz njegovog vlastitog kretanja u zamršenom vrtlogu problema te predlaganje od strane liječnika kroz ne usiljeno nasihaćenje ili usmjeravanje ka samootkrivanju njihovog izliječenja. Dakle, cilj psihoterapijskog tretmana, a koji se uglavnom bazira na razgovor i prijateljski odnos liječnika i klijenta, jeste ispunjen iskrenom empatijom shvatanja svega onoga kroz šta prolazi ta osoba te pružanje smjernica, otvaranju novih horizonata iliti pogleda za osobno razrešenje vlastitih kriznih problema klijenta, a iz kojih se može izići i jači i bolji, jer ono što čovjeka ne ubije, uobičajno ga učini jačim.
Postojanje individualnih razlika kod klijenata i liječnika, kao i različitosti u učinkovanju psihotretmana i rukje - govori u prilog tezi da će uspjeh u liječenju psihičkih problema i bolesti ovisiti (Ovdje najprije napominjem za nas muslimane važnost oslanjanje na Allahovo određenje i volju u postizanje rezultata u svakom hajirli radu i poslu) od prirode same bolesti, dakle od preciznog dijagnosticiranja njene anamneze, njenog tačnog određivanja i lokaliziranja, kao i od iskrene posvećenosti u cilju iznalaženja lijeka i izlaza.
Može neko slobodno kazati ili verovati da ima volju za ispovjedanjem osobnih problema. Pa ipak, može da mu nedostaje duševna spremnost da bi se povjerio. U protivnom slučaju, neko može odlučno da se opire pa ipak da je u svojoj unutrašnjosti spreman na povjerenje nekome koga osjeti dovoljno bliskim i iskrenim, a da ne ugrozi ili povredi ga. Jer u psihoterapiji stvari stoje isključivo do duševnog držanja klijenta, ne do njegovih riječi. Velika zabuna nastala je iz nepoznavanja ove činjenice jer imamo najčešće posla sa ljudima koji se prividno opiru, ali ipak na kraju popuštaju zahtjevima terapeuta. Ta spremnost može da bude raznoliko ograničena, i zato su rezultati psihoterapije u svakog čovjeka drugačiji. Ali, ni u kom slučaju ta granica terapijske spremnosti ne zavisi od volje terapeuta, nego od duševne postavljenosti klijenta.
Osobito interesanto pitanje jeste upotreba hipnotičke vještine u tretmanu nekih bolesnika, jer se zna da se u tom stanju, kad popuštaju kočnice svijesti, lakše iznose podaci koje je izvjesna osoba ili potisnula sama ili joj se od nekud drugde nalaze pohranjene u podsvijesti. Evo šta je o toj vještini govorio jedan od poznatih psihologa, osnivač individualne psihologije Alfred Adler u njegovom delu Poznavanje čovjeka:
Što se tiče same suštine hipnoze, ona pretstavlja neku vrstu spavanja. Zagonetna je samo stoga što do toga može da dođe jedino po naređenju nekog drugog. Naređenje se izvršava ako je namijenjeno nekome ko je sam spreman da ga primi. Pri tome odlučuje, kako spomenusmo, priroda i razvitak medijumove ličnosti. Samo ako je neko tako građen da bez kritike popušta tuđim uticajima može se u njemu izazvati ono osobeno stanje sna u kome se više nego u prirodnom snu ukida sposobnost kretanja, i to u tolikoj meri da hipnotizer naposletku dobiva u svoju vlast i centre kretanja i po volji ih mobiliše. Od normalnog sna preostaje samo nešto polusna, i zato medijum može po volji hipnotizera da se sjeća događaja u hipnozi. Ono što je sasvim izdvojeno jeste kritika, ta naša najznatnija kulturna tekovina duševnog organa. Medijum nije drugo no produžena ruka, organ hipnotizera, i funkcioniše samo po njegovom naređenju.
Prirodno je da čojvek utiske ne samo prima nego i da ostaje pod njihovim uticajem. Primanje utisaka nije beznačajno, jer oni dejstvuju i dalje. A ako su to zahtijevanja nekog drugog čovjeka, pokušaji uveravanja i nagovaranja, onda se može govoriti o sugestijama. U tom slučaju riječ je o mijenjanju ili utvrđivanju nekog uticajnog shvatanja, što sve kod samoga nosioca tih pojava jasno izbija. Teži problem počinje zapravo time što ljudi raznoliko reaguju na spoljne utiske. I to uticanje zavisi od stepena samostalnosti dotičnog čovjeka. Tu treba da uočimo naročito dva tipa. Jedni vole da precijene mišljenje drugih, dakle malo drže do ispravnosti svojih sopstvenih shvatanja, bila ona ispravna ili neispravna. Oni precijenjuju važnost drugih osoba te se lako prilagođuju njihovom mišljenju. Budnim sugestijama i hipnozi neobično su pristupačni. Drugi tip, naprotiv, uzimat će sve što dolazi s polja za uvredu i smatrat će samo svoje mišljenje ispravnim, odbacujući sve što od drugoga dolazi bez obzira na ispravnost ili neispravnost. Oba tipa kriju u sebi neko osjećanje slabosti. Ovaj drugi tip krije osjećanje koje ne podnosi da bi od drugoga ma šta prihvatio. Ponajviše ćemo susretati ljude koji vrlo lako dolaze sa drugima u sukob, a u sebi njeguju mišljenje da su vrlo pristupačni sugestiji drugih. Ali, oni pojačavaju to svoje shvatanje samo zato da ne bi postali pristupačni, i zbog toga je i s njima vrlo teško ma šta započinjati.
Postojanje razno raznih graničnih psihopatoloških slučajeva, borderlinea, šizoidnih poremećaja, podvojenih i udvostručenih ličnosti, psihotičkih fuga, itd., ukazuju kao i kod hipnotičkog stanja o postojanju neobičnih fenomena iz nama nepoznatog duševnog svijeta čovjeka i njegovih veza sa paralelnim svijetom duhova i džina o čemu će također nekom drugom prilikom biti više riječi. Zato sam u ovom dijelu izlaganja spominjao samo neke izvjesne sličnosti u formalnom, odnosno izglednom obliku tretmana klijenata od strane zvanične kliničko-psihološke i islamsko-psihološke prakse te njihovog odnosa sa liječnikom, bez ulaženja u razmatranje problematike u njenom suštinskom značenju, a koje bi neumitno doticalo oblast naše akide i vjerovanja u paralalni svijet džina, što će biti na nekom drugom mjestu obrađeno, ako Allah SwT da.
dipl. Psiholog Nedzad Gicic i saradnici
