--------------------------------------------------------------------------------
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Pokajanje (Tewba Allahu dž.š.)
Preklinjem Te Tvojim veličanstvom i mojom poniznošću da mi oprostiš! Tako Ti Tvoje moći i moje nemoći! Tako Ti Tvoga bogatstva i moga siromaštva! Eto, moj lažni i griješni uvojak kose je u Tvojim rukama! Ti mimo mene imaš još mnogo robova, a ja mimo Tebe nemam drugog Gospodara. Od Tebe se drugačije ne mogu spasiti, nego da se od Tebe sklonim kod Tebe. Molim Te molbom prosjaka i preklinjem skrušenosti sluge poniznog i poslušnog! Molim Te dovom uplašenog i nemoćnog, koji je pred Tobom, svoj vrat pogeo i nos oborio, čije se oči pred Tobom u suzama kupaju, a srce strepi.
O Ti kod Koga se sklanjam i nadam, Kod Koga zaštitu tražim od onoga što se bojim Kost koju Ti slomiš drugi ne mogu namjestiti Niti mogu slomiti kost koju Ti namjestiš
Pokajanje Uzvišenom dž.š. za počinjene grijehe i čvrsta odluka da se više neće činiti je pečat izlječenja svakom oboljelom koji se liječi Kur'anom. Oboljeli od sihira i džinske opsjednutosti koji se izliječi bez pokajanja Uzvišenom Allahu je isto što i ptica koja nije mogla niti da leti niti da hoda, a onda joj Allah dadne da prohoda ali ona i dalje ne može da leti. Tek kada uslijedi iskreno pokajanje Allahu dž.š. bilo prije početka liječenja, bilo poslije, oboljeli osjeti neopisivo olaksanje i smirenost. Osjeti da je poslije dugog perioda mraka i šejtanske tame ušao u period Allahovog dž.š. svjetla. Onaj koji liječi Kur'anom morao bi ovoj temi posvetiti mnogo pažnje i ovome razgovarati sa oboljelim te mu ukazati na potrebu i značaj iskrenog pokajanja Allahu dž.š. i upučivat ga na taj korak.
Pokajanje od grijeha, obraćanjem Onome koji zna sve tajne i oprašta grijehe, početak je svakog puta pobožnih, to je kapital pobjednika, to je prvi korak onih koji tragaju za istinom, ključ za izvođenje na pravi put zalutalih, početna tačka odabranih i utočište Allahu bliskih.
Uzvišeni o pokajanju kaže: "I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite!" (En-Nur, 31.)
Svako od nas nastoji da postigne ono što želi, međutim kako vidimo iz gore navedenog ajeta Uzvišeni nedvosmisleno uvjetuje takav uspjeh pokajanjem. Ako bismo ovaj ajet analizirali i primjenili ga na oblast liječenja Kur'anom mogli bismo zaključiti sljedeće: Svaki bolesnik želi izlječenje, tako i onaj ko je obolio od sihira i džinske opsjednutosti želi da se oslobodi tog zla i radi toga i traži pomoć kod onih koji ISPRAVNO liječe Kur'anom. Bez obzira na pokajanje Allahova je volja da će se inšaallah izlječenje dogoditi kada se ispravno obavi liječenje Kur'anom. Bolesnik tada Allahovom dž.š. voljom osjeća olakšanje i izlazi iz tegoba koje su mu prije pričinjavali sihir i džini. Međutim istina je da ostaje još mnogo toga što Uzvišeni Allah dž.š. nije otklonio samim liječenjem Kur'anom, a to je prije svega zaštita čovjeka poslije izlječenja. Zaštita poslije izlječenja je bitna koliko i samo izlječenje, jer šta ima oboljeli od toga ako je izlječen na mjesec ili dva, a njegovo stanje se ponovo povrati nakon tog perioda. Tu je bitna zaštita poslije izlječenja a koja sada prvenstveno zavisi od oboljelog a ne od onoga koji liječi Kur'anom. Kao što je poznato najbolja zaštita kojom se oboljeli može štititi poslije izlječenja jeste namaz i Kur'an. Dakle redovno klanjanje namaza i učenje Kur'ana je najbolja zaštita za oboljelog. Da bi namaz oboljelog i učenje Kur'ana oboljelog bilo ispravno i u potpunosti prihvaćeno kod Allaha dž.š. oboljeli se mora prije svega iskreno pokajati svome Gospodaru i čvrsto odlučiti da više neće činiti griješna djela te ustrajati u toj odluci. Dakle, da bi oboljeli u potpunosti postigao ono što želi, a to je potpuno, trajno i konačno izlječenje on se mora pokajati Allahu za prethodno počinjene grijehe i nastojati da ih u budućnosti ne čini. ("I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite!"). Onaj koji liječi Kur'anom nije odgovoran za ono što će se desiti kada oboljeli ode iz njegove kuće. Liječnik Kur'anom je dužan da uz Allahovu dž.š. pomoć uništi sihir i istjera džine iz tijela oboljelog, oboljelog uputi, da mu dadne vodu na koju je naučeno koju će onda piti, da mu dadne kasetu na koju su nasnimani ajeti i koju će oboljeli slušati te da ga detaljno upozna sa načinima zaštite. Da li će se oboljeli pridržavati tih savjeta koje dobije zavisi prvenstveno od njega a ne od liječnika Kur'anom. Ukoliko se oboljeli ne pridržava uputa koje je dobio od liječnika Kur'anom tada liječnik nije odgovoran za povratak bolesti tj. za obnavljanje sihira. Da bi oboljeli uspio sa prakticiranjem svih savjeta koje dobije od liječnika on se prije toga mora iskreno Allahu dž.š. pokajati, jer Allah neće spustiti milost i zaštitu na onoga koji uporno radi ono što je zabranjeno nego će, naprotiv, pogoršati njegovo stanje prepuštajući ga šejtanu jer je sam to svojim postupcima zaslužio. Shodno ovome Allah dž.š. veli:
"A oni koji se ne pokaju- sami sebi čine nepravdu." (El- Hudžurat, 11.)
Na osnovu dva gore navedena ajeta može se vidjeti da je Uzvišeni ljude podijelio na dvije vrste: one koji se kaju za svoje grijehe, a to su oni koji će postići ono što žele, i one koji se ne kaju, koji sebi nepravdu čine. Treće vrste nema.
Kada liječnik liječi oboljelog i kada džin pokaže svoje prisustvo u tijelu tada ga prvo upozorava na kazne i strahote koje će uslijediti kao kazna za očit grijeh koji je počinio prema Allahu i prema oboljelom, upozorava ga na džehennem i vječno boravište u vatri te na kraju doda "ako se ne pokaješ" Ponekada džin posluša te se pokaje i drage volje izađe iz tijela, međutim i ako se ne pokaje on sebi nije osigurao ostanak u tijelu, svejedno on ili će Allahovom dž.š. voljom biti ubijen ili primoran da izađe (istjeran), ali tada bez pokajanja i kao griješnik. U takvim slučajevima sam živi svjedok Allahovih riječi: "A oni koji se ne pokaju- sami sebi čine nepravdu." Uistinu džin odbijanjem da se pokaje i drage volje izađe sam je sebi nepravdu učinio jer je sebi osigurao ili smrt ili prisilan izlazak uz ogromnu patnju za njega, a kod Allaha dž.š. je sebi osigurao kaznu jer se nije pokajao kada mu je pružena šansa.
Poslanik s.a.v.s. je o pokajanju rekao: "O ljudi pokajte se Allahu, jer, tako mi Allaha, i ja Mu se svaki dan kajem preko sedamdeset puta!"
Pokajanje od grijeha je, dakle, čovjekovo obraćanje Allahu sa molbom da ih oprosti i čvrsta odluka da više nikada neće ići putem onih koji su protiv sebe allahovu srdžbu izazvali niti onih koji su zalutali.
Bez kajanja nema valjanog pokajanja, jer je nekajanje za ružno djelo najbolji dokaz da je čovjek sa njim zadovoljan i spreman ponovo ga učiniti. S druge strane, uz neodustajanje od grijeha i nastavak njegova činjenja, nezamisliva je valjanost pokajanja.
Ukoliko se čovjek ogriješio prema nekom drugom čovjeku, za valjanost njegova pokajanja neophodno je da sa njim izmiri račune, da popravi ono što je pokvario, i da mu ovaj halali učinjenu mu nepravdu, jer je Allahov Poslanik a.s. rekao: "Ko je prema svome bratu učinio nepravdu i povrijedio mu imetak ili obraz, neka, koliko je još danas, od njega zatraži halala, prije nego što nestanu i zlatnici i srebrenjaci i ne ostanu samo dobra i loša djela." Ovo zato što grijeh prema drugoj osobi podrazumjeva povredu dva prava: jednog prema Allahu i drugog prema čovjeku. Za valjanost pokajanja od ovakve vrste grijeha potrebno je prvo raščistiti račune sa čovjekom, vratiti mu njegovo pravo i od njega zatražiti halala, a onda se iskreno obratiti Allahu sa molbom da mu oprosti povrijeđeno pravo prema Njemu.
Ukoliko je nekome nepravda učinjena, tako što se o njega ogriješilo: klevetanjem, ogovaranjem ili panjkanjem, a da to i ne zna postavlja se pitanje da li je za valjanost pokajanja preduvjet upoznati ga o tome?
Ebu Hanifa Malik i neki drugi islamski učenjaci, na osnovu gore navedenog hadisa, su mišljenja da je preduvjet za valjanost pokajanja od takvog grijeha o tome upoznati osobu prema kojoj se pogriješilo i od nje zatražiti halala.
Drugi su mišljenja da to nije preduvjet za valjanost pokajanja i da je dovoljno pokajati se pred Allahom, s tim da se onaj ko je oklevetan ili opanjkan spomene lijepom riječju i pohvali pred onim istim pred kojim se ranije oklevetao i da se zamoli za oprost njegovih grijeha.
Lično mislim da je ispravno i jedno i drugo i da bi se ova dva stajališta mogla u potpunosti prihvatiti samo kada se ujedine. Moramo dakle biti dovoljno iskreni i odgovorni da priznamo grešku onima prema kojima smo se ogriješili, da im pokažemo iskreno kajanje zbog toga, ali isto tako moramo biti dovoljno odgovorni da ispravimo svoju grešku i pred onima pred kojima smo govorili ono što nismo trebali kako bismo očistili ono što smo uprljali.
Što se tiče pokajanja onoga ko je nekoga opljačkao, on je prvo dužan vlasnicima vratiti ono što je opljačkao. Ukoliko to ne može uraditi zbog nepoznavanja vlasnika, njihove smrti i sl. dužan je to u njihovo ime podijeliti kao milostinju, s tim što će oni na dan sravnavanja računa (tj. na Sudnjem danu), imati pravo da biraju između dvije mogućnosti: da budu nagrađeni za ono što je on uradio i da sve nagrade za podijeljenu milostinju pripadnu njima, ili da, umjesto toga, od njegovih dobrih djela uzmu onoliko koliko je vrijedio njihov imetak, a da nagrade za milostinju pripadnu njemu.
Kakav je položaj čovjeka koji se pokaje za učinjeni grijeh?
Neki učenjaci smatraju da se čovjek poslije pokajanja vraća na stepen koji je imao prije učinjena grijeha, jer iskreno pokajanje, u potpunosti briše grijeh i čovjek postaje čist, kao da ga nije ni učinio.
Drugi smtraju da se ne vraća, jer položaj vjernika nije u stanju mirovanja, nego uspona. Osim toga grijeh ne samo da čovjeka usporava u usponu nego ga vraća unatrag. Zato čovjek, čak i kada se pokaje za grijeh, on je u svom usponu zakasnio za onoliko koliko je mogao napredovati u slučaju da grijeha nije bilo.
U vezi sa ovim, Šejhu-l-Islam kaže: "Tačno je da se neki pokajnici ne vraćaju na položaj na kome su bili. Isto tako je tačno da neki pokajnici, ne samo da se vraćaju n apoložaj na kome su bili, nego postižu i veći položaj i postaju bolji, nego što su bili prije učinjenog grijeha. Najbolja potvrda za to je da je Davud a.s., poslije pokajanja postao bolji, nego što je bio prije grijeha.
Ibn el-Kajjim, u vezi sa ovim kaže: "Ovakav slučaj može se uporediti sa primjerom putnika- namjernika koji se na svome putu osjeća sigurnim, pa čas požuri, čas ide običnim hodom, a čas zastane da se odmori i naspava. I dok tako putuje, pored puta, u bašči sa puno cvijeća, zdencom i debelim hladom, iznenada ugleda pogodno mjesto za odmor, te ne mogavši odoljeti, siđe sa puta i uputi se prema tim prelijepim mjestima. Međutim, tamo ga sačeka neprijatelj, uhvati, stavi u okove i silom spriječi da nastavi put, tako da mu se na momente učini da je sa svim gotovo, da je završio s putem, da će biti ubijen, bačen divljim zvjerima i hijenama da ga pojedu i da nema nikakva izgleda da stigne do cilja prema kome je krenuo. No, dok o tome razmišlja, odjednom, pored sebe ugleda svog smionog oca koji mu razvezuje lance, skida okove i savjetuje da nastavi put i da se čuva neprijatelja, jer će ga na putu i dalje vrebati i zasjede mu postavljati. Ujedno, on ga ohrabruje i daje do znanja da mu, ako bude oprezan, neprijatelj ništa neće moći nauditi, upozorava da će ga, ako bude neoprezan ponovo napasti, te da će on požuriti i kod kuće ga sa poklonima čekati, pa da požuri tragom kuda je on prošao. Ako je pomenuti putnik- namjernik pametan, bistar, darovit i oprezan, na ostatku puta, ponašaće se sasvim drugačije nego ranije; biće mnogo brži, oprezniji i spremniji da se odupre neprijatelju, tako da će mu nastavak puta biti bolji, a dolazak do cilja brži i sigurniji nego što je bio.
Međutim, ako i dalje bude neoprezan, ako se ne bude čuvao neprijatelja, ako bude skretao s puta i zadržavao se, gdje god mu šta zapadne za oko, neprijatelj će ga opet napasti pa će ponovo zapasti u nevolje, pogotovu ukoliko se ne mogne oduprijeti prisjećanju ljepote bašče, njena mirisa, hladovine i zdenca. U tom slučaju, izgubljeno vrijeme, ne samo da neće moći nadoknaditi i stići na vrijeme, kao da navedenog nije bilo, već će dolazak do cilja biti neizvjestan."
Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Uzvišeni Allah preko noći pruža ruku ne bi li se pokajao onaj ko je griješio preko dana, a preko dana pruža ruku ne bi li se pokajao onaj ko je griješio preko noći. Tako će činiti sve dok Sunce ne izađe sa Zapada."
Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Uzvišeni Allah od Svoga roba prima pokajanje sve dok njegova (robova) duša ne dođe do grla."
Pokajanje
Moderatori: Haris, EMIRgr, Yassin