Post
od ProudMuslim » Sub Maj 11, 2013 8:04 pm
Selam Alejkum we rahmetullah we berekatuhu ...
Nako kako citam neke od postova ove teme vidim, da sve vise ide na psihu nego na sta drugo.. Kod mene je situacija nekako zeznuta. Imala sam probleme, ali posto smo bili kod sihirbaza (naravno mislili smo da je ispravan), nisam saznala nikad istinu.. Ne opterecivam se ko je i sto, ali nalagao nam je svasta pa zato.. Kad smo saznali da to nije ispravno nama smo prekinuli s tim, i onda se nam je film poceo vracati unazad i sve smo skontali, kako je lagao sta je radio..a prije bili sasvim sljepi.. Inace sam uvjek cutala nista nisam pricala, ni kod Enesa.. ali je bilo reakcije kad je spricnula krv.. Tako da nemam nikakvih info o "prijateljima" .Okrenula sam se vjeri, citam mnogo, ucim sure, pocela sam klanjati.. znam da uvjek moze covjek vise, ali sam i zadovoljna sa sobom kad pogledam da je to za mene sasvim novo, da sama ucim, i saznajem.. Ok, malo se raspisah ali problem je taj..sto se zadnje vrjeme pojavilo opet ogromno problema.. Jes da par stvari nije onako kako bi u zivotu, ipak pokusavam ostati smirena i strpljiva.. Ali problem je sto mi je udarilo na psihu, samo neznam ni sama vise, dali su to oni dali sam to ja sama sad.. Najgore mi je jer neznam dali je licno problem u meni ili ga oni izazivaju, jer sam blizu roditelja (pa mislim da postoji mogucnost da je mozda sihr kod njih gdje sam zivjela da je tamo stavit), dali zato jer sam pocela klanjati i ogromno citam, ucim se, ucim sure, zikrim,.. a prije toga svega nisam nista.. mozda na svake par mjeseci procuim majki i didu rahmetli i toj to..
Kako vi savladate tu situaciju? Kad me muka spopane upalim si bekeru, jer me nekako najvise smiri.. inace sam jako zivcena, izgubim se, kao da nisam ja savlada me ljutnja, mrznja, zalost,..placem nenormalno..Jer problem je sto smo se i ja i moj muz ljecili od toga, i uvjek smo nekako jedno drugo bodrili u tome, pomagali si.Jes da je doslo isto do svadje ali ipak smo se nekako nasli i pomogli jedno drugome. sad smo na razlicita brda..svadja svaki dan, nikako naci skupnu tacku..ali to je sasvim bezveze, sitnice.. ali jednostavno nemozemo shvatiti jedno drugo, jedno u drugome vidimo najgore..pocnemo raspravljati da resimo problem, a ono se jos gore zapetlja..ali inace smo se uvjek ljepo razumjeli, slagali, i u tim problemima smo nekako nasli tacku da smo bodrili jedno drugo da nismo odustali.. a sad imam osjecaj da je on sasvim odustao i da mu je svejedno sasvim..Ne shvacam ga nikako ili ga mozda naopako, tako i on mene vjerovatno..Ne znam ni sama vise kako bi postupili..
Izvinite sto sam se razpisala tako ogromno, ali lezalo mi je na dusi i posto znam da nemogu povjerovati nikome, olaksala sam se tu.. jer vjerovatno ste bili u istim situacijama.. na kakav nacin ste smirili situaciju, nasli skupnu tacku, rjesili problem. Kako postupiti drukcije, ja neznam vise nacina.. kako god da postupim ja ili on, uzbuna je tu..