Rukja ili... Molim savjet!

[alias]

Esselamu alejkum,

Temu bih počela sa osvrtom na nekih 13 godina.
Završila sam tehnički fakultet kao jedan on boljih studenata sa prosjekom ocjena 9,26. Nakon toga očekivano je bilo da se zaposlim, ali potrajalo je skoro godinu dana. Loša situacija u državi, nemam veze, uvijek sam mislila.

Postala sam očajna i ja, i moji roditelji. Tada je moja mama odlučila da ode kod jednog šejha koji joj je rekao da je trabala doći prije i dao da pijem neku vodu. Ne znam šta je bilo u pitanju, ali ja sam se zaposlila za 20 dana.
Moram ovdje spomenuti da kada su mama i babo htjeli da idu kod šejha, to jutro auto se pokvarilo, iako je noć prije sasvim normalno radilo. Babo je nekako uspio osposobiti i otišli su konačno.

Nakon godinu rada, udala sam se. Muž i ja smo krenuli, može se reći od nule, loši poslovi, male plate, podstanari.
Kada smo odlučili da imamo djecu, nije išlo. Nalazi su bili uredu, ali jednostavno ništa.
Tada smo otišli pet tom šejhu i rekao nam je da smo u prvih 40 dana braka pojeli ili popili nešto i dao nam vodu da pijemo, da će nešto pročiti u tekiji. Nije prošlo dva mjeseca, ja sam ostala trudna. Hvala Allahu, sada imamo dvoje djece. I tada kada smo htjeli ići kod šejha, ja sam jedva otišla, kad smo došli pred kuću, nisam htjela, ali muž me doslovno natjerao.

Sve ove godine pokušavamo da otvarimo krov nad glavom, ali i to ne ide kako treba. Prvo nas je rodbina nasamarila, ne bih o tome pisala. Šta god smo pokušsali pogledati, kupiti, kad god smo nekome rekli, ništa od toga.
Onda smo šutjelii radili. Otvorili smo mali biznis pored redovnih poslova, da poboljšamo materijalnu situaciju.
Ima posla. radimo, hvala Allahu, ali nekako kao da ne radimo, kao da ne zaradjujemo. Moram reći da se ne rasipamo, da ne putujeo, samo eto što treba, živimo.

Prije 3-4 godine smo uspjeli kupiti staru ruševnu kuću. Naravno, nismo ništa govorili dok nismo kupili.
Jer šta god progovorimo o svojim planovima, ništa i ne bude od toga.
Tu blizu živi moja tetka, koja nam je rekla da će nam tu biti fino, da je fin komšiluk, mirno, sve najbolje.

Tek ove godine smo uspjeli to srušiti i temelje uraditi. I sada se javlja ta ista tetka, koja nam kaže da to prodamo, da su okolo duševni bolesnici (istina jedan komšija ima PTSP, a ima još jedan isto sa nekim poteškoćama). Da su tu živjeli divni ljudi, ali da im je neko nešto pravio, da su im sva djeca obolila.
Pa da i nama ne bi isto, da ona kaže eto, eto..

Mi smo očajni, taman nešto krenemo i stanemo. Ne znamo više sta da radimo. Odustali bismo od svega.
Da li da odemo na rukju ili nešto...

Ako imate neki savjet, dobro bi nam došao.
Hvala!

P.S. I ovaj post sam pisala dva puta, jednom se "slučajno" izbrisalo.